Iako su brakorazvodne parnice zbog podjele imovine čest slučaj, bračni ugovor kao mnogo lakši metod rješavanja spora kod nas još nije zaživio. Tako je tokom deset godina u Crnoj Gori sklopljeno samo oko 50 takvih ugovora.
I u zemljama regiona situacija je slična. U Hrvatskoj se broj ugovora zaključenih godišnje može pobrojati na prstima ruku, dok u Srbiji, kao najmnogoljudnijoj državi na prostoru nekadašnje Jugoslavije, za 15 godina bračni ugovor (kolokvijalno predbračni) prema nezvaničnim podacima potpisalo je oko 250 budućih mladenaca. Nema preciznih podataka jer ove ugovore ovjeravaju i notari.
Advokat Zdravko Begović pojašnjava da bračni ugovor može biti sklopljen prije sklapanja braka, ali i nakon toga i da je, u suštini, riječ o veoma korisnom institutu.
"Ako dođe do razvoda, prema bračnom ugovoru zna se koja je zajednička imovina, a koja posebna. U protivnom, ima postupaka kod razvoda gdje dioba bračne imovine traje godinama", navodi Begović.
Prema njegovim riječima, zakonska mogućnost sklapanja bračnih ugovora nije zaživjela u Crnoj Gori u pravoj mjeri.
"To objašnjavam time što smo mi još konzervativna i patrijarhalna sredina. Kada sklapaju brak supružnici misle o stvaranju porodice i o zajedničkom životu, a nikako ne pomišljaju na eventualnu diobu imovine, odnosno na razvod", ukazao je Begović.
Pojašnjava da je pravilno definisati imovinske odnose u braku, bez obzira što postoji ljubav i što se planira stvaranje porodice.
"Pri razvodu uvijek stvar završi kod advokata, da se vidi kakvi su uslovi i kom što pripada. Nikad me niko od tih klijenata nije pitao kakvi su uslovi da se zaključi bračni ugovor. Mislim da tu treba napraviti jednu vrstu kampanje, kako bi se ljudima to predstavilo kao kvalitetan način rješavanja jednog inače veoma komplikovanog spora", dodaje Begović.
Bračni ugovori, kako objašnjava, ne mogu se pobiti pred sudom, osim da stranka navede da ih je potpisala pod prijetnjom ili zabludom, ali ni tada ne može da se pokrene neki drugi postupak.
"Poslije potpisivanja ugovora supružnici nemaju mogućnost da pred sudom traže nešto, tako da je najbolje, što bi narod rekao, da se gospodski podijeli imovina ukoliko dođe do razvoda. Notaru se plati 100 ili 200 eura i definiše se ko šta ima od imovine", navodi Begović.
Advokatica Milena M. Jovović smatra da ključni razlog slabe zastupljenosti bračnih ugovora kod nas treba tražiti u tome što smo izrazito tradicionalno društvo u kojem se na eventualni pomen mogućnosti zaključenja takvog ugovora "odmahuje rukom".
Ona precizira da takvim ugovorom tokom braka ili prije njegovog zaključenja supružnici mogu definisati sve svojinske odnose na postojećoj i budućoj imovini.
"Takav ugovor zahtijeva pismenu formu i ovjeru notara. Institutom bračnog ugovora zakonodavac je omogućio supružnicima da svoje imovinsko-pravne odnose urede drugačije nego što ih to uređuju preostale imperativne zakonske odredbe Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007 i "Sl. list CG", br. 53/2016) u tom dijelu", pojašnjava Jovović.
Jovović dodaje da bračni drugovi, kao ugovorne strane, sporazumno određuju pravnu sudbinu imovine stečene prije ili za vrijeme trajanja braka.
"Ovaj ugovor se upisuje u javni registar (npr. ako se odnosi na nepokretnosti upisaće se u katastar nepokretnosti, ako se odnosi na udjele u firmi upisaće se u registar privrednih subjekata itd.). Sve navedeno ima za cilj obezbjeđenje ugovornih strana, ali i "trećih lica" ukoliko u nekom trenutku budu imali pravne pretenzije prema toj imovini", pojašnjava Jovović.
Ona zaključuje da je sklapanjem ovakvog ugovora moguće izbjeći sve eventualne pravne probleme koji mogu nastati u postupku prilikom dokazivanja činjenice da li je imovina zajednička ili posebna, i time izbjeći visoke troškove, dugih brakorazvodnih parnica.
Predbračne ugovore u Srbiji najviše potpisuju sportisti čije buduće žene, po dogovoru, imaju pravo od pet do 30 odsto imovine, ali ovaj ugovor mogu potpisati samo oni čiji su prihodi čisti.
Beogradski advokati Željko B. Simić i Nenad Cvjetićanin navode da je interesovanje među bogatim ljudima najčešće, prije svih sportista.
"U mojoj praksi sam imao dvadesetak ovakvih ugovora i 80 odsto se odnosi na sportiste", objašnjava advokat Željko B. Simić.
On naglašava da je bitan legalan prihod koji je evidentiran i koji je prošao kroz poreski sistem i sve zakonske okvire.
"U tom kontekstu je logično da takve ugovore zaključuju osobe koje nemaju skrivenih prihoda i nemaju imovinu koja se vodi na nekog drugog. Na primjer, neko ko se bavi organizovanim kriminalom ne može da zaključi ovakav ugovor jer bi on u tom ugovoru morao da pobroji šta je zaista njegovo a vodi mu se na mamu, brata, sestru", navodi Simić uz podsjećanje da je takva vrsta ugovora u zapadnom svijetu tradicija već stotinu godina i da je u Srbiji takav ugovor bio moguć do Drugog svjetskog rata pa se "izobičajio dolaskom socijalizma i komunizma".
Ponovo je ugovor u pravni sistem uveden 2005. godine i moguć je po članu 188. srpskog Porodičnog zakona ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015), a pažnju javnosti prilikom sklapanja braka skreću ljudi sajavne scene za koje se odmah spekuliše da li su potpisali predbračni ugovor.
Iako kaže da nema zaključen veliki broj ovakvih ugovora, advokat Nenad Cvjetićanin iz Beograda kaže da on preporučuje zaključivanje ovakvih ugovora u situaciji kada će budući supružnici biti u poziciji da nesrazmjerno zarađuju jedno u odnosu na drugo.
"Suština je da je posebna imovina koju smo stekli prije braka, ali posebna imovina je i ono što sam stekao tokom braka a ne proističe iz zarade, dakle, stiče se nasljedstvom odnosno poklonom", kaže Cvjetićanin.
Tvrdnje da se bračnim ugovorom sporazum stavlja ispred ljubavi ne pije vodu, ako se uzme u obzir činjenica daje i sam brak vrsta ugovora.
Advokat Željko B. Simić pretpostavlja da je nezadovoljstvo ljudi zbog toga kako je podijeljena imovina tokom razvoda dovelo do uvođenja bračnog ugovora, ali i činjenica da su takvi ugovori tekovina razvijenog sveta.
"Ako je neko ko ima određenu moć u državi prošao na način kako nije htio da prođe, moguće je da je taj neko podstakao da se napravi zakon", pretpostavlja Simić.
Govoreći o tome da nije napravio bračni ugovor po kojem je žena dobila više od 20 odsto imovine, advokat Simić kaže da je svrha ovakvog ugovora onemogućavanje nekoga od supružnika da pravi probleme oko imovine prilikom razvoda.
"Takav ugovor izbija sve argumente strani koja se pobunila – tvrdi Simić i navodi da se prije potpisivanja ugovora napravi presjek stanja: ako na računu ima npr. deset miliona eura, dva miliona pripada supruzi, a ostatak mužu.
I Cvjetićanin isključuje mogućnost komplikacije oko podjele novca ako postoji bračni ugovor i kaže da nema negativna iskustva sa ugovorima koje je pravio jer se od njegovih klijenata niko nije razveo.
Bez obzira što zarada stečena u braku spada pod zajedničku bračnu tekovinu i u slučaju razvoda ona se dijeli na pola, advokat Cvjetićanin kaže da se ta zakonska norma "može derogirati tako što ćemo zaključiti (pred)bračni ugovor".
On navodi da je skoro imao zanimljiv slučaj kada su mu došli budući supružnici: momak je fudbaler, reprezentativac Srbije i bio je u pregovorima da igra u Turskoj, dok je djevojka još na studijama…
"Na kraju su se dogovorili da se sve ono što se stekne tokom braka dijeli po ključu 70:30 odsto u korist supruga", kaže Cvjetićanin uz objašnjenje da će ta djevojka kada zarvši fakultet zarađivati neku normalnu sumu novca, dok fudbaleru raste cijena na tržištu i zbog toga što igra za reprezentaciju.
On pojašnjava da se podrazumijeva da će ona kada god njen suprug promijeni mjesto prebivališta ići za njim i pitanje je da li će uopšte moći da radi.
Advokat Nenad Cvjetićanin precizira da se svakih deset godina usklađuje nasljedno pravo i da se slično dešava i sa porodičnim pravom, da zakonodavstvo usklađujemo ne samo sa EU već i sa nekim opštim tekovinama.
"Na primjer, vanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom, djeca iz bračne i vanbračne zajednice su jednaka, priznaju se homoseksualni brakovi", konstatuje Cvjetićanin, napominjući da su to tendencije koje proističu iz novih ljudskih prava i da se zbog toga te stvari inkorporiraju u pravo.
On svojim klijentima ne preporučuje bračni ugovor po svaku cijenu, već samo u onim slučajevima gdje će biti velika nesrazmjera u primanjima, a na pitanje da li je on zaključio bračni ugovor odgovara negativno, uz obrazloženje da je njegova supruga pravnik i da rade u istoj advokatskoj kancelariji.
IZVOR: Vebsajt CdM, 29.10.2017.
Naslov: Redakcija