Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica ("Sl. list CG", br. 74/2019 - dalje: Zakon) koji je uoči i nakon usvajanja u Skupštini Crne Gore izazvao nezadovoljstvo Srpske pravoslavne crkve stupio je na snagu. Time, konačno, prestaje da važi dosadašnji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Sl. list SRCG", br. 9/77, 26/77 - ispr., 29/89 - dr. zakon i 39/89 - dr. zakon i "Sl. list RCG", br. 27/94 - dr. zakon i 36/2003 - odluka US) iz davne 1977. godine.
Novi Zakon garantuje punu slobodu vjeroispovijesti svim vjernicima i ravnopravan položaj svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori, kao i punu slobodu uvjerenja svim onim građanima koji nijesu vjernici. Takođe, Zakon utvrđuje imovinska prava države nad vjerskim objektima koji predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore koja je kroz vjekove građena i sticana od javnih prihoda države.
Propisano je da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu, a koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene nezavisnosti 1918. godine i koji kasnije nijesu na odgovarajući pravni način prešli u svojinu neke vjerske zajednice, biti prepoznati kao državna imovina.
Međutim, ako bilo koja vjerska zajednica raspolaže dokazima da je na osnovu nekad ili danas važećih propisa postala vlasnik neke imovine država će to priznati i poštovati. Svako sporenje u vezi vlasništva nad vjerskom imovinom biće rješavano pred nadležnim sudom, kao i svaki drugi imovinski spor, u skladu sa važećim zakonima u Crnoj Gori.
Zakonom je precizirano da djelovanje vjerske zajednice može biti ograničeno samo ako je to neophodno u demokratskom društvu radi zaštite javne bezbjednosti, javnog poretka, zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih, pri čemu mjera ograničenja mora biti srazmjerna ovim vrijednostima.
Ostavljena je još šira sloboda izbora prilikom registracije vjerskih zajednica. Izričito je utvrđeno da vjerska zajednica čiji je vjerski centar u inostranstvu nema obavezu da se registruje, već slobodno odlučuje o tome da će zahtijevati upis u Registar, pri čemu neregistrovane vjerske zajednice ne mogu imati svojstvo pravnog lica.
Osim toga, Zakon dozvoljava registraciju svake vjerske zajednice koja ima najmanje tri punoljetna vjernika, koji čak ne moraju ni biti državljani Crne Gore, ukoliko imaju odobren stalni boravak u skladu sa zakonom.
Zakon uvodi i dodatne uslove u postupku sudske zabrane djelovanja vjerske zajednice, koja se dozvoljava samo ako se legitimni cilj zaštite javne bezbjednosti, javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih ne može ostvariti blažim mjerama ograničenja.
Izričito se propisuje mogućnost finansiranja aktivnosti vjerskih zajednica iz državnog budžeta i budžeta lokalne samouprave.
Nedvosmisleno se utvrđuje da će svako sporenje u vezi vlasništva nad vjerskom imovinom biti rješavano pred nadležnim sudom, kao i svaki drugi imovinski spor, u skladu sa važećim zakonima u Crnoj Gori.
Takođe, u prelaznim i završnim odredbama, precizira se da vjerska zajednica nastavlja sa korišćenjem određenog kulturnog dobra i nakon upisa prava državne svojine nad tom imovinom, do odluke državnog organa nadležnog za odlučivanje o državini, korišćenju i raspolaganju ovim objektima i zemljištem.
Uprava za imovinu ima rok od godinu dana, počev od 8. januara 2020. godine, da utvrdi vjerske objekte i zemljište koji su prema ovom Zakonu državna svojina, da izvrši njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti.
Nakon toga Uprava za nekretnine ima rok od 15 dana, od dana podnošenja zahtjeva, da izvrši upis zahtjeva i da odmah, bez odlaganja o tome obavijesti vjersku zajednicu koja koristi objekte i zemljište.
IZVOR: Vebsajt CdM, Aleksandra Obradović, 07.01.2020.
Izvod iz vijesti, Naslov: Redakcija