Nakon što je prošlog mjeseca Skupština usvojila novi Zakon o medijima ("Sl. list CG", br. 82/2020 - dalje: Zakon) uslijedile su burne reakcije javnosti najviše zbog odredba kojom se definiše zaštita novinarskih izvora – često najdragocjenijih sagovornika novinara. Iako medijski eksperti iz Evrope kažu da je Zakon usklađen sa regulativom Evropske unije, dio domaće javnosti negoduje što će medijski poslenici morati na zahtjev državnog tužioca da otkriju izvor informacija "kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja".
Član 30. Zakona propisuje da "novinar koji se u toku prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja medijskog sadržaja, upozna sa informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora informacije, nije dužan da otkrije izvor informacije. Izuzetno od stava 1 ovog člana, novinar je dužan da na zahtjev državnog tužioca, otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja."
Medijski ekspert Savjeta Evrope Žuan Barata kategoričan je da je ova odredba u skladu sa međunarodnim standardima kao i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
"Takođe su prilično slični principima i pravilima koji postoje u većini zemalja članica Saveta Evrope (dakle i Evropske unije). Prema navedenim standardima, pravo na zaštitu izvora, kao dio prava na slobodu izražavanja zaštićenog članom 10 EKLJP-a, nije apsolutno, jer se može podvrgnuti ograničenjima", ukazao je on.
Barata, koji je radio nekoliko ekspertiza u pripremi novog Zakona, naglašava da sudije i sudovi prilikom tumačenja zakonskih odredbi moraju poštovati interpretativne standarde koje su uspostavile relevantne evropske institucije.
Šef Medijskog Savjeta za samoregulaciju Ranko Vujović smatra da ova odredba Zakona ni u kom slučaju ne može da bude prepreka slobodnom novinarstvu.
"Radi se jednostavno o prepisanom standardu iz Preporuke Komiteta ministara Savjeta Evrope iz 2000 godine. Zakon je rađen više od dvije godine uz konstatnu saradnju sa ekspertima Savjeta Evrope kako bi bilo osigurano da svi relevantni evropski standardi budu ispoštovani u zakonu. U tom kontekstu je posebna pažnja posvećena i zaštiti izvora novinarskih informacija" naveo je Vujović.
Ističe da je u dosadašnjem zakonu zaštita novinarskog izvora bila tretirana kao apsolutno pravo, što nigdje u Evropi nije slučaj.
"U preporuci Komiteta Savjeta Evrope o zaštiti novinarskih izvora jasno stoji da su izvori zaštićeni, ali da postoje izuzeci i određene situacije kada to ne mogu biti. Ti izuzeci se odnose na situacije u kojima bi zaštita novinarskih izvora mogla da bude problematična. Od sedam situacija koje su navedene u stavu 2, člana 10, naš zakon je prepoznao samo tri – kada je u pitanju zaštita nacionalne bezbjednosti, zaštita teritorijalnog integriteta i zaštita zdravlja ljudi. Samo u te tri situacije postoji pravo države da traži od novinara da otkrije izvor informacija. Pa čak i u tim situacijama sud će procjenjivati da li je potrebna zaštita izvora, odnosno da li postoji javni interes da se izvor otkrije ili ne otkrije", pojašnjava Vujović.
Kaže da ni tu nije kraj - i u takvim situacijama ako postoji drugi način da se otkrije određena informacija, prema Vujovićevim riječima, neće se od novinara tražiti da otkrije izvor.
"Ovi izuzeci bi se primjenjivali u zaista ekstremnim situacijama kada zaista ne postoji drugi način da se nešto otkrije, a postoji opravdan interes javnosti da se do određene informacije dođe", uvjeren je Vujović.
Sa druge strane, zamjenik glavnog i odgovornog urednika "Dana" Nikola Marković kategoričan je da je novi Zakon na neprihvatljiv način definisao zaštitu novinarskih izvora i uslove pod kojima je novinar dužan da ih otkrije.
Marković se kao član radne grupe koja je radila na izradi ovog zakona, protivio tome da novinar mora da otkrije tužiocu ko je njegov izvor, jer smatra da će zloupotreba itekako biti.
"Insistirao sam da ovako važnu stvar kao što je otkrivanje izvora novinaru može tražiti samo sud, a ne tužilac. Ključni razlog je to što se kod nas nerijetko dešava da tužilaštvo pokreće brojne istrage koje se završavaju odustajanjem krivičnog gonjenja tako da u praksi možemo imati situaciju da vam tužilac traži da otkrijete izvor a da potom odustane od istrage. I dok ste vi kao novinar suštinski završili karijeru jer vam više niko od izvora neće vjerovati, tužilac nema nikakve posljedice zato što je odustao od istrage", pojašnjava Marković.
Sumnja da se ova situaciju kod nas gdje je, kako ističe "tužilaštvo partijsko, a ne profesionalno" itekako zloupotrebljavati.
"Posebno u odnosu na izvore i zviždače iz državnih institucija. Zato vjerujem da će primjena ovog člana postati uobičajena praksa, a ne izuzetak kako je to u demokratskim društvima", kategoričan je Marković.
Vjeruje da će iz ovih razloga većina ozbiljnih novinara odbiti da odaju svoj izvor i po cijenu Zakonom zaprijećene kazne.
Marković je ukazao da ovaj Zakon jeste bio neophodan, jer je prethodni donesen početkom 2000. godine i nije uvažavao realnost i pojavu novih medija.
- Očekivao sam mnogo više. Kakav je zakon najbolje govori činjenica da se u njemu ne propisuje poštovanje Kodeksa novinara. Umjesto da država afirmiše primjenu pofesionalnih standarda ona na ovaj način afirmiše tabloidizaciju. Predlagao sam da se zakonom propiše da novinar ne može biti plaćen ni od koga osim od svoje matične kuće za tekstove koje piše: ni od partija ni od korporacija. Vlada nije prihvatila to, pa je omogućen sumnjiv uticaj na novinare i redakcije - zaključuje Marković.
Profesorica na Fakultetu za humanističke studije, Univerzitet Primorska u Sloveniji i stručnjakinja za medije u toj zemlji, Sandra Bašič Hrvatin ističe da treba razmisliti koje posljedice može imati ovakvo zakonsko rješenje po slobodu medija i novinara.
"Na kraju svo breme odluke ostaje na novinaru. Da li će dobiti informaciju od izvora koji želi zaštitu i koja je važna za cjelokupno društvo i objaviti je znajući da može dobiti zatvorsku kaznu ili će se odlučiti da je uopše ne objavi bojeći se posljedica. Ne znam što je gore. Da novinar završi u zatvoru zato što obavlja svoj posao ili da je na slobodi i ne obavlja svoj posao. To je definicija učinka zastrašivanja. Dva put, tri put promisli prije nego što ćeš nešto objaviti", poručuje Bašič Hrvatin.
Ona se pita da li će državni tužilac prilikom upotrebe člana 30. Zakona jasno izbalansirati interese države i interese javnosti.
"Da li će krivično goniti i one koji su od novinara zahtjevali da otkrije svoj izvor, a pokaže se da je informacija koju su objavili tačna, od javnog interesa i upućuje na teške povrede drugih interesa i prava ljudi", pita se ona.
Kaže da samo u izuzetnim slučajevima kada se radi o informaciji od javnog interesa novinar može svom izvoru osigurati potpunu zaštitu i anonimnost.
- I u tom slučaju novinar mora provjeriti ko je ta osoba, da li joj se može vjerovati, koji je njen interes i da li je moguće dobiti potvrdu iz drugog izvora koji je spreman o tome javno da priča. Zaštita izvora informacija je izuzetak i ne pravilo u novinarskom radu. Zato je njena funkcija za istraživačko novinarstvo tako bitna - navodi Bašič Hrvatin.
Kako ističe, novinar koji svom izvoru obeća zaštitu i anonimnost ima obavezu koju ni pod kojim uslovima ne smije kršiti.
"Čak i po cijenu toga da završi u zatvoru. Veliki je broj novinara u brojnim državama koji su se striktno držali tog dogovora, nijesu razotkili izvor informacija i za to su bili kažnjeni zatvorskom kaznom. Ako pogledate neke od najznačajnijih novinarskih priča koje su temeljile na zaštiti izvora informacija vidjećete da je u svakom od tih primjera vlast zahtjevala da se izvor otkrije "kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja". Povjerljivi izvori informacija su obično pojedinci koji rade unutar državnih institucija ili u preduzećima koji su u svom radu otkrili da se događaju određene zloupotrebe i smatraju da bi novinari trebalo o tome da obavijeste javnost", pojašnjava Bašič Hrvatin.
Ipak, kako kaže, novinar nikako ne može biti poštanski sandučić u kojem će se odlagati anonimne informacije koje će bez provjere biti objavljene.
"Mediji su dužni objasniti što je zaštita izvora informacija i zašto je važna za slobodu medija i novinara. Novinarski rad se u najvećoj mjeri temelji na jasnom navođenju izvora informacija. Ko govori i što govori je osnova svakog novinarskog teksta. Novinarstvo se temelji i na iznošenju činjenica. Sve više se u novinarskim tekstovima pojavljuju formulacije koje izgledaju kao da iznose izvor informacije, a u suštini to je specifični oblik institucionalizovanog trača. Kada novinar napiše da je nešto o čemu piše dobio iz izvora blizu vladi mi kao čitaoci se odmah moramo pitati: Ko je taj izvor, zašto nije naveden imenom i prezimenom i koji je njegov interes da ta informacija postane javna? Da li je to predsjednik vlade, njegov šef kabineta ili bilo koja osoba koja je zaposlena na vladi", navodi Bašič Hrvatin.
Komentarišući to što su Reporteri bez granica ocijenili da bi obaveza novinara da otkrije izvor, na zahtjev državnog tužioca, bila teška povreda povjerljivosti izvora novinara, što smatra i portparolka Evropske komisije Ana Pisonero, šef Medijskog Savjeta za samoregulaciju Ranko Vujović tvrdi da to govore jer su pogrešno informisani o zakonskim rješenjima koja se odnose na zaštitu izvora informacija.
"Oni su olako povjerovali dezinformacijama koje su dobili od nekih izvora iz Crne Gore da se radi o restriktivnim rješenjima i da će njima biti ugrožena sloboda izražavanja u Crnoj Gori. Pošto je ekspert Savjeta Evrope još jednom potvrdio da se radi o rješenju koje je standard u Evropi više se niko od njih nije javljao da komentariše ovu temu", kaže Vujović.
Navodi da nije nikakva novost da iz Crne Gore idu netačne informacije o stvarnom stanju stvari ovdje.
"Dovoljno vam je da pogledate poziciju Crne Gore na listi Reportera bez granica pa da shvatite da je ona proizvod dezinformacija koje ovoj organizaciji šalju lokalni "eksperti" odavde. Pošto oni nijesu eksperti za zaštitu izvora informacija, morali su provjeriti bar iz još jednog izvora o čemu se u stvari radi u Crnoj Gori kada je ovaj zakon u pitanju", kategoričan je Vujović.
Komentarišući to što se u Zakonu odustalo od rješenja kojim se tražilo da novinar mora otkriti izvor informacija u slučajevima kada se radi o krivičnim djelima za koje je zaprijećena zatvorska kazna od više od pet godina, Ranko Vujović i Sandra Bašič Hrvatin su saglasni da je to korak naprijed.
"To je bilo restriktivno rješenje koje je trebalo kritikovati i to je bila slaba strana kada je u pitanju zaštita izvora informacija. Dobro je što je Vlada uvažila kritike u tom djelu i izbrisala taj dio iz zakona. Da je ostalo takvo rješenje onda bi stvarno bila razloga za osnovanu kritiku zakona u tom djelu", kaže Vujović.
Prema riječima Bašič Hrvatin to rješenje bi od novinara napravilo policijskog saradnika, pa je dobro što se od toga odustalo.
"Novinari nijesu represivni organ. Njihova moć je da govore istinu i vrše javni nadzor nad djelovanjem onih koji imaju moć i tu moć zloupotrebljavaju. Mnogi misle kako su mediji i novinari glavni krivci za teške prilike u kojima živimo. Kakva naivnost. Ukinimo medije i novinare i život će odmah postati bolji, ljepši i pravičniji. Takav pogled na svijet ne postoji niti u dječijim pričama. Bez medija i novinara će stvari ostati iste ili postati gore sa jedinom razlikom da to nećemo znati i nećemo imati žrtveno jagnje koje možemo okriviti za stvari koje uništavaju društvo", kaže Bašič Hrvatin.
IZVOR: Vebsajt RTCG, 31.08.2020.
Naslov: Redakcija