Poštovani posjetioci, sajt nadalje neće biti ažuriran usljed odluke kompanije Paragraf Lex da se privremeno povuče sa tržišta Crne Gore.

Svi propisi na sajtu kao i ostale informacije ažurirane su zaključno sa 31.3.2021.

Zastava Srbije | Zastava Bosne i Hercegovine

PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA PORODIČNOG ZAKONA: Prijedlogom zakona je predviđeno da dijete ne smije biti podvrgnuto tjelesnom kažnjavanju ili bilo kom drugom okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju. Zabrana se odnosi na roditelje, staratelje i sve druge osobe koje se staraju o djetetu ili dolaze u kontakt sa njim


Ona stara "batina je iz raja izašla" izgleda da više ne važi. Načelo koje se dugo primjenjivalo u vaspitavanju biće zabranjeno, a Prijedlogom zakona o izmjenama Porodičnog zakona definiše se koji oblici kažnjavanja djece se sankcionišu.

Međutim, mišljenja stručnjaka o ovoj odredbi se razlikuju zbog problema zadiranja u privatnost porodice, ali i posljedica koje odsustvo svakog kažnjavanja može imati po dijete.

Prijedlogom zakona je predviđeno da dijete ne smije biti podvrgnuto tjelesnom kažnjavanju ili bilo kom drugom okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju. Zabrana se odnosi na roditelje, staratelje i sve druge osobe koje se staraju o djetetu ili dolaze u kontakt sa njim.

"Svako je dužan da obavijesti Centar za socijalni rad o povredi prava djeteta za koju sazna. Mjere kojima se zadire u porodični život dopuštene su samo ako se zaštita članova porodice ne može obezbijediti na manje restriktivan način, pružanjem usluga socijalne i dječje zaštite", piše, između ostalog, u Prijedlogu zakona.

Kako je objasnila advokatica Ivana Jončić, to znači da sada fizičko kažnjavanje mogu da prijave roditelji, ali i dijete, pedagog, vaspitačica i svako ko ima kontakt sa djecom.

"Prijedlog zakona je omogućio da sva lica prijave nasilje, ona koja su zainteresovana direktno za predmet i ona koja to nijesu. Dakle, proširen je krug ljudi koji mogu da prijave nasilje institucijama kao što je Centar za socijalni rad ili u krajnjem slučaju policija. To je postala sve češća pojava i prije ovih izmjena. Sada se u Crnoj Gori oduzima roditeljsko pravo roditelju ukoliko se utvrdi da je tukao dijete", ističe Jončić. Ipak, ona napominje da ovaj zakon najmanje može preventivno da utiče na svijest građana.

"To je direktno zadiranje u porodični život koji je zatvoren u odnosu na javnost. Osnovni lajtmotiv cijelog Porodičnog zakona je najbolji interes djeteta. Zakon može da donese određene mjere i preporuke, ali njegove restriktivne mjere stupaju na snagu tek u onom trenutku kada se nasilje prijavi", objašnjava Jončić.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević za kaže da je nasilje nad djecom česta pojava u našem društvu jer ona, u toku bračne svađe, ne samo što gledaju, nego bivaju i ugnjetavana. Ipak, ona vjeruje da će Prijedlog zakona u ovom slučaju biti teško primjenljiv, te da će biti potrebno dosta vremena da on u pravom smislu zaživi.

"Zakon koji zabranjuje fizičko kažnjavanje će biti teško upotrebljiv u našim uslovima, barem za prvih 10 ili 15 godina, dok ne stasa nova generacija djece koja će biti upoznata sa tim zakonom i početi da prijavljuje nasilje koje se vrši nad njima. Najbolja stvar bi bila edukacija djece od samog vrtića, počevši sa nekim slikovnicama koje objašnjavaju koliko je to sve štetno, i telefona koji će biti u službi djece, gdje bi, kada se oni jave, stručno lice objašnjavalo koje su dužnosti djece. Takođe, NVO bi trebalo da idu po školama i da objašnjavaju šta je nasilje, kako se ono kažnjava, zašto ne treba ćutati i trpjeti", predlaže Raičević.

Međutim, ona napominje i da postoje situacije pri vaspitavanju, kada dijete ne razumije zabranu, te da ne treba isključiti svaki vid kažnjavanja.

"Kažnjavanje treba da postoji, ali na pedagoški način. Postoje brojne knjige i brošure koje treba čitati. Treba upotrijebiti nešto što je najbolja praksa. Uz zakon koji je suvo slovo na papiru, koji ne znači ništa mnogima, čak ni policiji ni sudijama, treba na drugačiji način regulisati ovaj problem, po ugledu na zemlje u regionu", predočila je Raičević.

Jočić, pak, smatra da je potpuna zabrana fizičkog kažnjavanja besmislena.

"Moje je mišljenje da se ne smije restriktivno primjenjivati ta odredba jer gotovo da ne znam roditelja koji nije primjenjivao metodu vaspitavanja uz prut na primjer. Šta bi sad bilo kada bismo svakog roditelja kažnjavali i oduzimali im djecu. Iz tog razloga mislim da ta odredba nije trebalo da stoji i da je zlostavljanje u porodici moglo na drugi način da se reguliše. Zabraniti roditelju da upotrijebi prut, kaiš ili slično, to je potpuno blesavo", dodala je Jončić.

I mišljenja stručnjaka se po ovom pitanju razlikuju. Tako, sociolog Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Mirjana Popović upozorava da fizičko kažnjavanje može imati negativne posljedice na ličnost djeteta, ali i na cijelo društvo.

"Fizičko kažnjavanje ne utiče na razvoj blagostanja djeteta. Odnos privrženosti takođe ne ide zajedno sa fizičkim kažnjavanjem, što direktno utiče na kapacitet djeteta da se izbori sa stresom, a to je preduslov za sazrijevanje viših funkcija mozga, odnosno pravilnog razvoja kognitivnih, ali i emocionalnih dimenzija djetetove ličnosti. Pored toga, osoba koja je fizički kažnjavana često taj model ponašanja prenosi i kasnije u sve sljedeće društvene odnose koje uspostavlja", napominje Popović.

S druge strane, sociolog Ispitnog centra Zorica Minić kaže da su roditelji koji nikada ne tuku djecu prema njima agresivni na drugi način, po djecu često znatno teži, sa ozbiljnijim posljedicama.

"Savremeni stručnjaci sve češće iznose svoje stavove da dobro odmjerene, rijetke i najavljene fizičke kazne imaju i pozitivnih posljedica. Ne treba da osjećaju krivicu roditelji koji u nekim situacijama, ako su najavili da će za određeni postupak dijete dobiti po ruci ili stražnjici, a ono uporno tjera po svome, mališana malo 'pucnu'. To nije zato da bi mu ulili strah, nego zato što se moraju poštovati pravila, znati šta je dozvoljeno, a šta ne", navodi Minić.

Prema njenim riječima, dijete će lakše podnijeti (i brže naučiti) iz kratke kazne, udarca po ruci, nego iz dugačke pridike, sa mnogo nepotrebnih riječi ili prijetnji koje se nikada neće ostvariti.

"Još je teže dugo ćutanje ili ignorisanje koje se doživljava kao odbacivanje. Prije primjene ikakve kazne, djetetu treba jasno objasniti pravila ponašanja, šta se od njega očekuje, šta smije, a šta ne smije da radi jer ako to nije urađeno, kazna izaziva ogorčenje i osjećaj nepravde. Fizičke kazne će biti potpuni promašaj ako se upotrebljavaju često, ako su jedino sredstvo vaspitavanja. Možda se mogu postići trenutni efekati, prividni mir i privremena poslušnost, ali ljubav prema radu i humanosti sigurno ne. Batine nezaslužene izazivaju gnjev i srdžbu, njima se nikada neće postići ono što se može razgovorom, strpljenjem i ljubavlju", poručuje Minić.

Govoreći o kažnjavanju djece, Minić kaže da u našem društvu postoje dvije vrste porodica. One koje se u vaspitanju rukovode izrekom "Ko nije tučen, nije ni naučen" kao čest oblik vaspitanja koriste fizičko kažnjavanje. Batina se vezuje za strah, a strah treba da obezbijedi poslušnost i učvrsti "autoritet".

Nasuprot njima su, kaže, porodice koje su organizovane u duhu prirodne, pozitivne, vedre i nenasilne komunikacije, koje se drže narodne izreke "Kada bi batine mogle nekoga naučiti pameti, bivoli bi bili najpametniji".

"Na porodičnoj sceni imamo prisutne obje varijante, samo što roditelji koji pribjegnu ponekad batinama ni za živu glavu to ne priznaju", tvrdi Minić.

Minić ističe da je zasluga lični utisak roditelja, te da je vrlo rastegljiva kategorija. U vaspitanju djece, savjetuje, ne smijemo biti pretjerano strogi, ali ni suviše popustljivi.

"Naći pravu mjeru nije ni lako ni jednostavno. Svako dijete je individua i način vaspitavanja treba prilagoditi njegovim prirodnim osobinama", tvrdi Minić.

Ona kaže da pravednu, dobro odmjerenu kaznu kojoj prethodi određeno i dogovoreno upozorenje djeca prihvataju uključujući i fizičku.

"Svako kažnjavanje izvan ovako pripremljenog je rizik da se otme kontroli i pređe u nešto neželjeno i rizično za razvoj ličnosti. Dijete koje se kažnjava batinama odrasta u nasilju i vjerovatno će se kasnije i samo ponašati nasilnički. Dok je malo, plaši se batina, a kasnije strah zamjenjuje mržnja. Roditelji ne treba da kažnjavaju dijete kad su ljuti. Dijete mora da shvati u čemu je pogriješilo, zašto je nešto zabranjeno i da samo pronađe pravi put", zaključuje Minić.

U Udruženju Roditelji podsjećaju da su u posljednje vrijeme "svi puni savjeta i predloga, novih/starih modela i načina vaspitavanja, ali da nedostaje konkretne podrške onda kada je najviše treba". Lako je, kažu, "učiti", ali treba primijeniti.

"Vjerujemo da su se mnogi od nas uvjerili da je mnogo lakše drugima davati savjete nego te iste savjete primjenjivati u okviru svoje porodice. Upravo zbog činjenice da zakonom nije jasno definisano što podrazumijeva tjelesno kažnjavanje tumačimo ga kao svaku vrstu tjelesnog kažnjavanja. Iz teksta Predloga zakona nije jasno šta su kaznene odredbe. Ono što je jasno je da je to naša obaveza proistekla iz brojnih propisa, prvenstveno iz Konvencije o pravima djeteta. I u aktuelnom Porodičnom zakonu već postoji odredba kojom je propisano da roditelji ne smiju podvrgavati dijete ponižavajućim postupcima i kaznama koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo djeteta i dužni su da dijete štite od takvih postupaka drugih lica", napominju u Udruženju Roditelji.

U Udruženju smatraju da se tjelesno kažnjavanje upotrebljava često, što pokazuju i istraživanja i podaci Ministarstva rada i socijalnog staranja o slučajevima fizičkog, psihičkog, emotivnog i seksualnog nasilja nad djecom, ali ako to želimo da promijemo, teško da će odredba u zakonu značajnije uticati na promjenu stanja.

"Smatramo da u ovome, kao i u mnogo čemu što se odnosi na prava građana, u ovom slučaju prava djece i roditelja, ne možemo polaziti od kraja i liječiti posljedice nastale nasiljem, odnosno moramo raditi na sprečavanju nastanka nasilje, i to na sveobuhvatan način, posebno uzevši u obzir činjenicu da je u našem društvu čak i običajno vaspitavanje tjelesnim kažnjavanjem", poručuju.

Stoga se, kako dodaju, kao društvo trebamo pozabaviti porodicom, pomoći roditeljima da rješavaju probleme i uspostavljaju kvalitetnije odnose sa djecom, obezbijediti im podršku i na taj način osigurati promjenu u ponašanju, ali i poimanju ove društvene pojave.

"Ako je tjelesno kažnjavanje loše, objasnimo roditeljima, ali i cijelom društvu zašto je to tako i pokažimo kako da se ovakav način odgoja djece promijeni", zaključuju u Udruženju.

Izvor: Vebsajt CdM, 04.05.2016.